Naša povijest
Hrvati su početkom 10. stoljeća imali svoga » Biskupa Hrvata « Grgura Ninskog, sa svojim jezikom u bogoslužju. Pokušaj da se vrati u okrilje Rimske crkve bili su Sabori u Splitu oko 925. i oko 928. godine. Na tim saborima ustao je Grgur Ninski na obranu svetih prava svoje narodne Hrvatske Crkve, i izrekao povijesni zavjet: » U crkvi Hrvata nigdar latinskog jezika, niti latinske vlasti «. Na žalost, na saborima je pobijedila strana na kojoj su bili Rim i Rimski biskup Papa, a Ninska biskupija ugašena.

Veliki vizionar Hrvatske Crkve bio je i Marko Antun Gospodnetić koji je za svojih deset knjiga u kojima pobija prevlast Rimske crkve, dokazuje jednakost svih apostola i biskupa, osuđuje zakon prisilnog celibata i dr., biva osuđen kao nepokorni heretik 1624. godine, i sa svojim djelima spaljen na lomači, a pepeo bačen u Tiber.

Na I.Vatikanskom koncilu je u ime Hrvatskih biskupa i cijele opozicije, Biskup Strossmayer izrekao pet govora protiv Papine nepogrešivosti i svevlasti. Ti učeni govori proslavili su i Strossmayera i Hrvate.U Hrvatskoj se pokret razvio nakon I.svjetskog rata. U Koprivnici je 1920.g. održan sastanak hrvatskih katoličkih svećenika koji su zahtijevali reforme u rimokatoličkoj crkvi: osnivanje samostalne crkve u državi sa samostalno izabranim biskupom na čelu, narodni jezik pri bogoslužju, ukidanje celibata i materijalno osiguranje svećenika. Na čelu pokreta bio je splitski kanonik i župnik grada Splita Marko Kalogjera. Dogovorili su se da osnuju reformiranu crkvu i da se ona nazove «Hrvatska katolička crkva». Prijedlog su odbacile i Rimokatolička crkva i državne vlasti. Stoga su 1923.g. osnovali «Hrvatsku starokatoličku ckrvu» koju je država po ustavu morala priznati, jer je u Austrougarskoj starokatolička crkva bila priznata od 1874.g. Marko Kalogjera je izabran za biskupa i zatim bio posvećen u Utrechtu. Na toj je funkciji ostao sve do smrti 1956.g. Starokatolički pokret se proširio u Vojvodinu, Srbiju, Bosnu i Sloveniju. Pred II.svjetski rat u Kraljevini Jugoslaviji postojale su 24 starokatoličke župe s 42 svećenika i oko 70.000 vjernika. Nakladnička aktivnost bila je vrlo plodna. Objavljeno je dvadesetak knjiga o starokatolicizmu. Redovito je izlazilo glasilo «Starokatolik», te od 1934. do 1941.g. godišnji kalendar. Za vrijeme NDH crkva je službeno zabranjena. Crkve su zatvorene, a svećenici proganjani. Zbog toga se do 1945.g. znatno smanjio broj svećenika i vjernika.Nakon II.svjetskog rata crkva obnavlja svoje djelovanje, ali u znatno nepovoljnijim uvjetima. Župe su izgubile svu imovinu, crkveni objekti su bili konfiscirani, a neki pretvoreni u skladišta i slično, svećenstvo je ostalo bez ikakve finakcijske potpore. Iz Hrvatske starokatoličke crkve izdvojene su župe u Vojvodini i Bosni, te su osnovane Starokatolička crkva Srbije i Starokatolička crkva Bosne i Hercegovine, koje su svaka izabrale svog biskupa. U Hrvatskoj su postojale dvije starokatoličke crkve: «Hrvatska starokatolička crkva» i «Hrvatska narodna starokatolička crkva» (jedina priznata od Utrechtske unije). Ujedinile su se 1974.g. u «Hrvatsku katoličku crkvu» na čelu s biskupom Vilimom Huzjakom. Promjena naziva «starokatolička» u «katolička» nastala je temeljem želje da crkva dobije naziv koji su joj njeni osnivači htjeli dati.. Sukladno tome je i naziv službenog glasila «Starokatolik» u «Hrvatski katolički glasnik». Na sinodi 2000.g. odlučeno je da crkva ponovno uzme naziv «Hrvatska starokatolička crkva» zbog toga što je nauk crkve starokatolički i što je identifikacija vjernika u većinskom rimokatoličkom okruženju pod nazivom "starokatolici" bila lakša.

Teške prilike za Hrvatsku Starokatoličku Crkvu u vrijeme naci-fašističke NDH
Razvoj Starokatoličke Crkve na ovim je područjima rastao i imao vrlo perspektivnu budućnost. Međutim, dolaskom Nezavisne Države Hrvatske ova je Crkva službeno zabranjena i gotovo uništena. Ustaški ministar pravosuđa i bogoštovlja dr. Mirko Puh u Hrvatskom saboru je 1924.god. govoreći o vjerskom pitanju i odnosu sa pojedinim vjerskim zajednicama posebno okomio Starokatoličku crkvu nazivajući je sektom. Ustaše su Crkvu zabranile i zatvorile a svećenstvo proganjale. Tako su u Jasenovcu živote izgubili: biskup Ante Donković, Davorin Ivanović, Josip Ivelić i Ivan Cigula, a u Lepoglavi Luka Malinarić. Iz Jasenovca je uspio živ izaći samo Vilko Ježić.
Starokatoličke crkve u Habjanovcima, Turanovcu, Krapnju i Maradiku su srušene. Crkva u Branimirojoj pretvorena je u ustaški tabor, Crkva u Stenjevcu je dana njemcima kao kovačnica. Jedino je crkva u Šaptinovcima uspijela preživjeti ustaški teror zahvaljujući vjernicima koji su u obrani svoje crkve dali živote.

Hrvatska Starokatolička Crkva u vrijeme današnje Republike Hrvatske
Ustaška je vlast gotovo posve uništila Hrvatsku Starokatoličku Crkvu. Jugoslavenska vlast konfiscira, nacionalizira i u skladišta pretvara naše crkve. Tako je Hrvatska Starokatolička Crkva ranjena od dva režima ''životarila'' do dolaska današnje Samostalne i Suverene Republike Hrvatske u kojoj je primljena s poštovanjem te je sklopljen i sporazum s Državom. Crkva danas prolazi fazu obnove i svećeničkog pomlatka. Vjerujemo da će – miošću Božjom – povratiti svoju nekadašnju agilnost i polet.

Biskup Grgur Ninski
Hrvatska Starokatolička Crkva na poseban način odaje priznanje biskupu Grguru Ninskom koji se već u 10. stoljeću zalaže za autokefalnost Crkve i uvođenje narodnoga jezika u liturgiju. Biskup Grgur Ninski zalagao se za staroslavenski jezik i glagoljicu kao narodno pismo te za glagoljaško bogoslužje. Na crkvenom Saboru održanom 925. godine u Splitu, biskup Grgur i kralj Tomislav zajedno se zauzimaju za hrvatsko (slavensko) bogoslužje u crkvi i upotrebu glagoljice kao pisma. Međutim, na drugom Saboru održanom u Splitu 928. zabranjuju se svećenička zaređenja onih kandidata koji ne znaju latinski jezik i latinski postaje jedini liturgijski jezik. Međutim, kako je bilo malo svećenika koji su znali latinski, bogoslužja su nastavljena na starohrvatskom uz uporabu glagoljice. Na tim saborima (925. i 928.) biskup Grgur branio je prava svoje narodne Hrvatske Crkve i tom prilikom kazao: U crkvi Hrvata nigdar latinskog jezika, niti latinske vlasti. Ipak, na saborima Rim odnosi pobjedu, ukida se Ninska biskupija a Grguru se dodjeljuje Skradinska biskupija.

Nadbiskup Marko Anton de Dominis
Veliko poštovanje Hrvatrska Starokatolička Crkva odaje i Marku Antonu Dominisu koji se u 16. – 17. stoljeću zalagao za povratak Crkve na izvorna demokratska načela. Dominis je rođen u Rabu 1560. godine. Bio je erudita u pravom smislu riječi: doktor teologije, profesor matematike, logičar, nadareni fizičar, retoričar, Senjski biskup, Splitski nadbiskup primas (Dalmacije i Hrvatske), pravni i teološki savjetnik Mletačke Republike. U Engleskoj postaje Milord, Master of Savoy, Windsorski dekan, a nuđeno mu je i da bude nadbiskup Yorka u Anglikanskoj Crkvi. Uza sve to Dominis je ponosan na svoje slavensko podrijetlo.
Što se tiče prezimena ''Dominis'' koje je često u literaturi kroatizirano u ''Gospodnetić'', valja kazati da je samo ogranak porodice Dominis na Braču imalo kroatizirani oblik tog prezimena. Na Rabu (odakle je Marko Anton rodom) i u Zadru prezime Dominis nikada nije kroatizirano u Gospodnetić. Prema tome – kao što pokazuje Stjepan Antoljak - Šime Ljubić je pogrešio kroatiziravši sve Dominise u Gospodnetiće. Ispravno je stoga kod Marka Antona zadržati prezime Dominis.
Marko Anton uočava da je razlog neslaganja među kršćanskim vjerama neslaganje u istinama vjere. Rješenje teškoće De Dominis vidi u prihvaćanju osnovnih članaka vjere. U drugome se kršćanske vjeroispovijesti mogu razilaziti. Mjerilo onoga, drži Dominis, što se ubraja u osnovne članke vjere jest vjera pracrkve, vidljiva u simbolima vjere (Vjerovanjima) i prvim koncilima Crkve. Glavni razlog nejedinstva Crkve je papinsko prvenstvo, primat. Za prevladavanje tog problema – kao teolog pomirenje i sjedinjenja Crkava Dominis pobija prevlast Rimskoga pape i vidi rješenje u uvođenju biskupskog kolegijaliteta dokazujući jednakost svih apostola i biskupa. Razjedinjene kršćanske Crkve mogu se ujediniti na bazi demokratskih principa prvobitnog kršćanstva. Dakle, povratkom na izvorna kršćanska stajališta. Također, on već tada uočava potrebu odvajanja svjetovne od duhovne vlasti tj. Crkve od Države čime je dao zamaha procesima stvaranja moderne države. Svoje zamisli iznosi u monumentalnom devetosvesčanom djelu ''O Crkvenoj Državi'' trudeći se izgladiti sukob papinstva i reformacije i želeći dati doprinos ujedinjenju i pacifiziranju Europe na temeljima međusobnog poštivanja i tolerancije, uvažavajući različitost tradicija. Zbog toga ga je 1624. godine Rimo-katolička inkvizicija predvođena Papom Urbanom VIII. (koji je osobno vodio proces) zatvorila u tvrđavu Svetog anđela (Castel Sant'Angelo), gdje je Dominis podlegao neuhmanim uvjetima inkvizicijskog zatvora. Iako u trenutku zatvaranja Dominisa Inkvizicija još nije donijela formalnu presudu, ona mu je ipak smrtno presudila već samim zatvaranjem u skučenu i nisku prostorijicu punu vlage u Anđeoskoj tvrđavi, naime, u tom beživotnom i bolesnom prostoru nijedna osoba nije mogla dugo živjeti pa tako nije ni Dominis. Umro je nakon par mjeseci od upale 8. ili 9. rujna 1624. godine u 65. godini života. Inkvizicija ga je nakon smrti proklela kao heretika koji je ponovno upao u herezu (hereticus relapsus) i osudila ga na vječni zaborav spalivši ga zajedno sa njegovim spisima na Cvjetnom trgu (Campo di Fiori) 21. prosinca 1624. godine, bacivši njegov pepeo u rijeku Tiber. Sreća je za Dominisa da je umro prije presude jer bi ga inače živog spalili. Akademik Ivan Supek temeljem svojih istraživanja tvrdi da je u zatvoru Dominis mučen od inkvizitora. Ipak, ta je Rimo-katolička Crkva nakon više od tri stotine godina kasnije, na Drugom Vatikanskom saboru (1962.—65.) prihvatila – doduše vrlo oprezno – njegove proročke ideje o kolegijalitetu biskupa kao i ekumensku notu razmišljanja. Danas, nakon toliko stoljeća, nedvojbeno je da je ekumenska Dominisova misao bila izvanredna. 2010. godine pada 450. obljetnica rođenja Marka Antuna Dominisa. UNESCO je tu obljetnicu uvrstio među svoje značajnije datume za godinu 2010-2011. uočivši da je Dominis bio jedan od graditelja novog vijeka. Inkvizicijska presuda pobrinula se da ga Europska historiografija zaboravi, jer, bilo je zabranjeno i ime mu spomenuti. Međutim, u naše je vrijeme Dominis ''nanovo rođen'' jer pravda je u njegovom slučaju ipak uspijela odmaknuti stoljetni pepeo koji je na Dominisa nepravedno nabacan. Dominis je (pored Boškovića i Tesle) jedan o naših najvećih genija.
Međutim, kao preteču Drugoga vatikanskog koncila treba spomenuti i našega domaćeg sina, svećenika dr. Jurja Križanića (1618.- 1683.). Svaki od njih (Dominis i Križanić) predlažu ključ jedinstva. Dominis predlaže biskupski kolegijalitet, a Križanić rusku pravoslavnu eklezijalnost – neku vrstu kolegijaliteta crkava. Biskupski kolegijalitet sve biskupe svih crkava dovodi u jednost. Za Križanića je most jedinstva crkvenost crkava, on kijevske pravoslavce i moskovske pravoslavce naziva crkvama – stvar nečuvena do pape Ivana XXIII i do Drugog vatikanskog sabora. Time je Križanić anticipirao nauk Drugog vatikanskog koncila i postkoncilsku teologiju po kojoj je crkvenost-eklezijalnost temelj zajedništva – communio među crkvama. To zajedništvo početno počiva na krštenju, a savršenstvo postiže na zajedničkom slavljenju Euharistije. Obojica (Dominis i Križanić) preteče su Drugog vatikanskog koncila koji je sazvao Ivan XXIII. s nakanom da se poradi na crkvenom jedinstvu. Koncil će potvrditi biskupski kolegijalitet u zajednici s prvakom, rimskim biskupom, papom, a odijeljene kršćanske zajednice nazvati će crkvama.